Piše: Subašić S. Hasan ( iz svoje neobjavljene knjige „Mahala“)
Agana plaho brinulo vrijeme. Misli on kako će, u nadolazećem vaktu, biti još kruće i, bezbeli , teže. Ozbiljno se Agan zabrinuo za svog sina Zejnila da mu sa mahalskim haramijama , ćiftelijama, bećarima, zijanlijama i namigušama ne krene krivim putem. Valja sina ženiti dok ne bude kasno. Jednog petka, pred džamijom,on sretne svog poznanika Husu Dedaševog i zatraži mu kćerku za sina.Zejnila. Huso ga upita:"Kakav ti je taj sin, valjalji šta? Da nema kaku mahanu, te ga ne moreš oženit iz svoje mahale?" Agan mu, na to, odgovori mudro:
"Eh, tako mi Boga, takav je kakav je. Da je bolji ne bih ja tebe zaustavio i kucao na tvoja vrata".

BABOVINA
Jedne noći Smaju Čardaklić, koji se, po običaju, vratio kući iz kafane kasno i pijan, dočeka stari otac riječima:"Vidiš li, Smajo, u koji vakat i kakav mi dohodiš? Kako te nije sram. Ne daš , ni nama ukućanima, da zaspimo. Znaš li da smo ti i ja i majka i bolesni i stari. Ne možemo više ni sebe držat, a kamoli i tvoju ženu i djecu. Od sad ovako ne možemo. E, čovo, kad znaš da piješ i trošiš, a ti onda drži i svoju familiju. Uzmi ženu i djecu i izlazi iz ove kuće, jer sem ju ja gradio".
Smajo, kojega ova priča nije mnogo potresla, reče, jedva prevrćući jezikom:"Dobro babo. Neka bude kako ti veliš. Niti možeš ti mene da trpiš pijanoga, niti ja mogu više da slušam tvoje predike i priču. I ja hoću da se dijelimo i to odmah. Mlađi sam i red je da biram dio. Ova kuća je moja babovina, i ja ću tu da ostanem. Ti i majka, od sutra, tražite konak, gdje znate. Ja ti nisam kriv što nisi znao da čuvaš svoju babovinu, kao ja, već si je prodao i gradio ovu kuću".

BAŠĆA
Komšinica je šeretski pitala Smaju:"Šta je to čovječe, šta činiš toj ženi? Imate sedmero djece i opet ti je s trbuhom do zubi. Šta se brukate podstarost? "Smajo se na to nasmija i reče joj:"Boga ti, radoznala, komšinice. Vidiš da ja svoje sjeme ne hakam u tuđe bašče, kao onaj tvoj mrkonja Salko“
Nakon dva-tri dana srete Smajo u čaršiji Salku . Zamoli ga da mu pozajmi para, i da ga, ako ima vremena, pričeka nedjelju dana, dok ne proda kravu.
Salko mu, bez razmišljanja, reče: "Vala Smajo, vremena da te čekam imam koljko god hoćeš, ako treba i godinu, ali para da ti dam u zajam, nemam“.

TRN
Jednog dana se Smajo Čardaklić rano vratio kući iz čaršije pa je, herajući Iz avlije , zvao ženu i, prenemažuci se, poče joj pričat.
"Nabodoh se na trn. Nagrdio sam se ženo, na nekakav parmak i evo ovoliko mi se zabolo u nogu. Brzo pohitaj da ga izvadiš, da mi ne zagnoji. Ja sam ne mogu. Vidiš da jedva zborim, koliko me boli".
Žena dotrča i pomože mu da sjedne na basamake. Sazu mu opanak i čarapu i poče, držeći iglu u ruci, tražiti trn po nozi na koju se žalio da ga boli, ali ne nađe ni traga od trna.
Smajo ljut što mu žena nije našla trn, reče joj:"Jadna ženo, šta si se smrzla. Kao da si ćorava kad tolki trn ne možeš da nađeš. Potraži ga sad u ovoj drugoj nozi. Negdje jeste".Poslije svađe sa ženom Smajo ju i osileti (ošamari) .

Ona se hujnula i, uplakana, u pratnji najstarijeg sina, otišla u rod, da se ocu i braći požali na njega.Njen stari otac sa sinovima otišao je kod Smaje da vide šta je to bilo te im je udario ćerku i sestru. Nakon što su završili priču, koreći ga što ju je bio, malo mu i priprijetiše i upozoriše da njihova odiva nije repa bez korijena. Smajo im se nasmija i reče:"Jeste vala, ljudi, sve je tako bilo kao što vam je ispričala. Naljutila me i udario sem ju prvi put od kad mi je žena. Vjerujte mi da sam je dosad stotinu puta milovao a ona vam se , u to sam siguran, nikad nije pofalila na mene."
"Nije vala", odgovoriše oni istovremeno "Eto, sad vi sami presudite, kaka vam je odiva. Kad joj je bilo ljijepo, nije me falila, a sad je potrčala da vam se požali i da me kudi kod vas."
OVCA
Smajo ti je, vremenom, nekako postao više seoskim političarem. Ta njegova seoska politika bila je uvijek šićardžijska i svodila na to ko će koga prevariti i ko će kome podvaliti.. Jednog jutra vidi Smajo da se njegov komšija sprema kola pa ga upita . – Kuda ti komšija? - Na stočnu pijacu, akobogda, veli komšija. - Ne bih da te zahmetim, ali mogu li i ja sa tobom . Imam jednu ovčicu za pijace, pa ako ti nije neki zahmet?... – Bujrum, Smajo, ima mjesta - veli njemu komšija. Na pijaci Smajo ostavi ovčicu kod komšije i nekud se izgubi. Izgubi komšija Smaju iz vida, ali nije Smajo izgubio iz vida komšiju i svoju ovcu. Barem je tako izgledalo, jer čim je Smajo ugledao jednog starog djeda u pratnji dva momka kako zagledaju njegovu ovcu, za tren se on stvori kod ovce.- Fala Bogu, kad stiže - veli komšija.
Mjeri starac ovcu i odmahuje glavom. - Šta je , bolan djede? - veli Smajo. - Nešto je pomršava ova ovca, a velike pare išćeš. - Fala Bogu kad te vidjeh kod ovce, Bogami , ja je otamo samo što nisam prodo. - Kome , bolan Smajo? - upita komšija. - Prodao, prodao, moj dragi - veli Smajo i starog djeda odvede u stranu, pa mu skoro šapnu . - Ne slušaj ti , djede , ove ljude, nego ti poslušaj mene. Ne kupuje se debela ovca za klanje na posjek, nego što mršavija. Majstori se najedu masne ovce i od posla više, toga dana, nema ništa. Poslušaj ti mene , kupi ovu ovcu pa se nećeš pokajati.......

Kupi starac ovcu od Smaje, a on , za te iste pare, kupi dva dobra ovnića i dovede i njih do komšije. Ispade, tu , mušterija za jednog ovnića. Smajo , kao da novom kupcu obnese oko glave, prodade tek kupljenog ovnića tako skupo da mu jedan ovnić osta za džabe. Gleda ga komšija začuđeno pa će skoro ljutito . - E, šta to radiš , ako Boga znaš, lažeš, petljaš, Bogom se kuneš da su ovnići kod tebe hranjeni, jesili ti mumin ili nisi !? – Mumin, nego šta sam, evo sad ću i u džumu, Bog će mi oprostiti... Smajo će na to. - Biva , komšija , ti ne znaš za onu našu izreku „Ko umije njemu dvije“. - Nego, da je ne bih zakasnio na džumu namaz, povedi ti ovog mog ovnića sa sobom do moje kuće, ne bilo ti zapoviđeno... I, u tom , nestade Smajo u mnoštvu svijeta sa pijace, a komšija u svojim razmišljanjima skoro naglas odahnu riječima – Neka mu je Bog na pomoći.
ORASI I ŠLJIVE
Ova pričica je iz vremena kada su ljudi često odlazili na sijela jedni drugima , kada se imalo koga obilaziti, i kada nisu bili zasićeni jedni drugima i kada nisu voljeli u slobodnom vremenu biti sami. Tako se i naš Smajo spremio jedne duge zimske noći komšiji na sijelo kad tamo već puna soba sijeldžija što muškinja što ženskinja. Domaćin,dobro raspoložen, iznio pred musafire suhe šljive, voćke i orahe. Malo se priča,malo zapitkuje, ali šljive i orasi brzo nestaju. Domaćin donose još da kome ne bi manjkalo. Smajo se nešto zamislio pa će , kada vidje kako preldžije brzo obiru orahe i šljive, upitatii: - Boga ti , komšo, zar su ovako dobre šljive i mehki ovi orasi što ih ti ubra u vakufskom groblju? Sijeldžije se, međusobno, pogledaše, pa ono što su imali u rukama vratiše nazad na tepsiju, a ono što su žvakali u ustima, jedni progutaše a jedni izađoše napolje da ispljunu. Helem, niko od njih se više na tom sijelu ne primače suhim šljivama i orasima. Smajo, međutim, kao da ništa nije ni pitao ni primijetio, privuče predase tepsiju sa voćem i polahko, na tenane , nastavi obirati šljivu po šljivu i orah po orah od onog što je na tepsiji ostalo.
